"Ne možeš tako. Pazi, niko nije nedodirljiv. Svakome je potreban neko, i baš je jadno što se neki ljudi tome opiru ... pa da su barem srećni. Ali nisu ni to! Čim zineš izlaješ svu svoju slabost, a misliš da si mnogo jaka i da ti niko ne treba - šta radiš to sa sobom? Ozbiljno, dokle ćeš tako?" Preterao je. "Slušaj, ja stvarno mislim da ..."
"Ti stvarno previše misliš! Zato ti i promiče suština! Devojko, ti imaš toliko filtera da kad kroz njih propustiš bilo koga na kraju ne izađe apsolutno ništa. Čemu to? Čemu tolike dubinske analize?" Simpatičan je kad se ovako udubi u izlaganje. Ali neosporno preteruje, u redu, ponešto i zna o Tamari, iz nekog malo opširnijeg odgovora na 'kako si' ali ipak ..."Uostalom mogli bismo malo i o tebi da pričamo ... jedva ti znam i ime, uvek kad se sretnemo mi o meni pa o meni ..." - pokušala je da skrene tok razgovora, ali čim je to izgovorila shvatila je da tu nema ničeg neistinitog. Stvarno nije znala ništa o njemu. "Znači opet analiza? Prestani, čuješ devojko, prestani! Šta te briga bilo šta o meni, o tebi pričamo!" - reče, i razvuče onaj njegov čuveni osmeh protiv koga se nije moglo. "Problem je u tome što ljudi ne razumeju, a sve što ne razumeju oni zakomplikuju - shvataš, i onda kažu 'hej pa to je komplikovano, zato ja ne razumem', jel da?"
Tamaru je savladao smeh ovog puta. Pa taj čovek je stvarno neverovatan. Jedva ga poznaje a oseća se tako sigurno kad je tu, baš zato što on zna sve iako ništa ne zna. "Neka ti bude ... ali zašto si tako uporan sa time baš danas? Zar ne bi trebalo da pričamo o milion drugih stvari kad smo se već ..." "Nema vremena ..." - rekao je Nikola, i nešto se na njegovom licu promenilo, kao da je slučajno kazao nešto što ona neće razumeti, pa je samim tim to potpuno bezrazložno. Brzo je preleteo preko toga - "... ti moraš na posao, ja žurim, a i inače, nećemo valjda o sitnicama, zna se šta je najbitnije u životu ... Kad bi samo to svi shvatili, jednom ... ne znam, eto možda je ovo neki moj predosećaj. Dešava se, zar ne? Možda ti se danas dogodi nešto jako važno i lepo … čuvaj ovu priču u glavi i seti se, za slučaj da sam u pravu."
Filip je užurbano koračao bulevarom, razmišljajući o Toniju. Sećao se kako ga je upoznao, još dok su bili deca, jednom kad je ostao sam pa se puno uplašio, a Toni je naišao, kako ga je Toni jednom izvukao iz reke kad je pao s bicikla, kako mu je dobacio papirić sa zadacima na jednom jako bitnom ispitu koji nije bas najbolje spremio ... bilo mu je žao što nikad nije bio u prilici da mu uzvrati na pravi način. Ali bio bi tu za njega u svako doba ... svejedno, ovog puta mu je on doneo novo otkriće ... i sada zna. I već je srećan. Ali zar onaj sto dolazi u susret nije bas Toni? Delovao je nekako setno, zamišljeno, ali čim je ugledao Filipa čitavo lice pretvorilo se u osmeh. "Hteo sam da ti kažem da ... sve sam shvatio, sve znam! Hvala ti! Evo ... idem da se borim! Hajdemo negde na piće, hoćeš? Toliko toga hoću da ti kažem i ..."
"Već si rekao, Fili ... već si rekao." - kazao je Toni, spremajući se da pripali cigaretu. "Ali ... pa ne može tako! Toni, uvek to radiš, uvek se pojavljuješ i nestaješ, uvek negde žuriš ... da li te nešto muči?" Toni se samo smešio. "Ne zameri mi. Stvarno moram da idem ... ali bitno je da si ti shvatio. Hajde, samo napred. Samo napred!"
"Filipe?" - Filip nije mogao da veruje, to je bas Tamara, krenuo je kod nje, a evo sreo je još ranije nego što je mislio.
"Hej! Otkud ti? Ja evo baš pričam sa ..." - i okrenuo se da pogledom pronađe Tonija, ali se ovaj već izgubio u masi užurbanih nogu prepodnevnog špica. Stari dobri Toni, pomislio je, uvek voli da se igra nestajanja. "... sa jednim starim prijateljem kojeg godinama nisam video, ali već je otišao ... šta ima kod tebe? Ideš na posao?"
Čim je postala svesna da joj je drago sto ga vidi, navukla je svoju nepročitljivu masku na lice. "Da, idem ... interesantno, i ja sam srela jednog prijatelja koji ... koji uvek iskrsava u nekim čudnim momentima i misli da je mnogo pametan. Inače, ti ... kako si?"
Ćutali su. To je bilo to. Kosmos kao da je stao, i tu su bili samo oni, pogledi su se sreli. Pogledi se sreću svakog dana, ali se kosmos zbog njih zaustavlja samo kad smo rešeni da tako bude.
"Tamara, slušaj ... u vezi one priče ... u vezi nas ..."
"Filipe, stvarno ... sve je već rečeno, nećemo o tome više. Znaš da ja ..."
"Molim te, slušaj me sad! Zaboravi sve, razumeš? Polomi sve to što te vezuje, dozvoli da osetiš ... nije bitno šta se dešavalo ranije, bitno je ovde i bitno je sada. Izbriši sve! Hajde da se uhvatimo za ruke, da idemo ulicama i da sanjamo ... da se zagrlimo i da postojimo samo mi, jedno za drugo, da ništa drugo ne bude važno, makar samo danas, makar danas bio sudnji dan ... pusti sve ... ti i ja, samo ti i ja ..."
Tamara se trenutak kolebala, potpuno iznenađena ... a onda je jednostavno, kao nikada ranije, spustila svoju masku ispod koje je sijao osmeh lepši od svih osmeha. Nije ni sanjala da će to biti tako lako ... samo ako se želi. Pružila je ruku, pružajući sebe. Niko nije znao zašto, niko nije znao otkud ... ali ljubav je bila tu. I niko nije tražio objašnjenja. A objašnjenje je bilo u netraženju objašnjenja. Ljudi su prolazili i čudili se, ali oni ih nisu videli. Zaista, ništa nije bilo važno ... makar danas bio sudnji dan.
Na vrhu jedne zgrade sedeo je Toni i zamišljeno posmatrao zalazak sunca. Trgao se kad je pored sebe začuo Nikolin glas: "Ne mogu da verujem da si to ti! Nisam te sreo još od poslednjeg armagedona, i evo baš sad kad ... da li je to slučajnost ili je postalo pravilo?"
Toni se,i dalje izgubljen u svojim mislima, ljubazno nasmešio: "... eto ..."
Nikola nije odustajao od svečanog tona: "Baš mi je drago što te vidim. Sa ostalima se nekako češće srećem, ali sa tobom ... putovi nam se retko spajaju. Pa? Kako stojimo sa rezultatom ovog puta? Jesu li ljudi shvatili i naučili?"
Toni je upalio cigaretu. Nekako ga je unervozilo ovo krajnje uzaludno, retorsko Nikolino pitanje, malo je falilo da odgovori kako dolikuje, ali se već bio previše utopio u besmisao. Uostalom ovaj je još mlad i nov u poslu da bi razumeo, da bi shvatio tužnu besmislenost ... "Uče, uče ..." - odsutno reče. Nikola je seo pored njega i zagrlio ga, shvativši sve. "Hajde, stari ... znam šta te muči. Ali ... pa ne smeš tako. Ti si prvi, šta bismo mi bez tebe? Uostalom ... uvek ima nade i nikad nije kasno, zar ne? Pa nije to valjda samo rečenica iz naših udžbenika! Eto, poneki od njih i uspeju da shvate, valjda će jednom svi moći da ... A stiže još jedan novi početak ... sve iznova, pa možda ovog puta uspemo ... možda oni nauče." Ućutao je. Zapazio je da Toni jednako izgubljeno gleda u zalazeće sunce i da neće dopreti do njega ma šta rekao. "... možda ..." - kazao je Toni još odsutnije. Kao da se iznenada nečega setio, Nikola je ustao, pogledao na sat, i raširio krila. "Pa, idem. Nema još mnogo vremena, a znaš da ja nikad ne gledam te scene ... nekako, šta znam ... ne volim, pa to ti je."
Toni nije skidao pogled sa horizonta. Još jednom, Nikola mu je spustio ruku na rame. "Onda, vidimo se ponovo ... na kraju sledećeg kruga, ako se ovo naše pravilo nastavi."
"Da ... vidimo se ... čuvaj se ..." - blago se osmehnuo Toni. Pre nego što je krenuo, Nikola se još jednom osvrnuo. "Hoću, hvala. Čuvaj se i ti. Zbogom, Sizife."
Sizif je izgubljeno gledao sunce koje zalazi dok je svet pod njim goreo